Redatelj: Ivica Šimić
Igraju: Marko Hergešić i Filip Lozić / Petar Atanasoski
Glazba: Ivanka Mazurkijević i Stanislav Kovačić

Nakon predstave učenici odabirom zelenog (nisu krivi) i crvenog žetona (krivi su) iskazuju svoj stav. Koliko su učenički stavovi podijeljeni, pokazuje i odnos glasova naših učenika (46 crvenih i 43 zelena žetona).
U autobusu na povratku do škole, a i sutradan u školi na hodnicima nije se stišavala rasprava jesu li djeca kriva ili nisu kriva za počinjeno djelo. Na sljedećem satu hrvatskoga jezika učenici su sukobljavali argumente u raspravi. 
Tko je krivac? Što da je netko naš počinio takvo djelo? Izgovorimo li često i nepromišljeno rečenicu: Pa to je samo igra? Treba li puno ili malo da igre izmaknu kontroli i mladenačka zaigranost pređe granice? Zašto bi ovu predstavu trebali pogledati i roditelji i djeca i učitelji?...
Kazalište se dogodilo u trenutcima kad su se učenici izmicali pred (nevidljivim) kamenjem koji glumci bacaju u jezero (žabicama), kad su povjerovali da je prava mačka na pozornici i ustajali kako bi je vidjeli… Svidjela im se interakcija s glumcima koji su ih razgovorom i traženjem da kažu mišljenje uvukli u predstavu.

U kazalištu su shvatili da za dobru predstavu ne treba puno glumaca, ne treba biti bogata scenografija ni kostimografija, da je važna dobra priča i način kako će nam biti ispričana.
Pitanje Kad ćemo opet ići? učiteljima je bilo poticajno za organizaciju daljnjih odlazaka u kazalište.

 Gordana Ljubas