Otišli smo po...

...broncu! Pa da, ne mora uvijek biti zlato niti 1. mjesto. Brončana, srebrna, zlatna, drvena medalja; nevažno je kojeg je materijala ili kakvog je sjaja, važan je osjećaj koji budi u nama. A mi smo jako zadovoljni i sretni, ponosni smo na svoj uspjeh i ove godine. Igramo se, igramo košarku, družimo se i veselimo, ljutimo se, ponekad se i razočaramo u same sebe ili suigrača, ali unatoč svemu borimo se, pobjeđivali smo, pobjeđujemo i pobjeđivat ćemo. Izgubili smo jednu utakmicu, a bili smo bolji u njih četiri. Bili smo bolji od protivnika osim od tog jednog jedinog. Ali nema veze, učimo se, jačamo i rastemo kroz pobjede i poraze, kroz naše međusobne odnose i zajedničke treninge, druženja u školi i na utakmicama, kad smo sami i kad nas drugi gledaju i podržavaju, za nas navijaju. Zamislite samo da takvu podršku imamo uvijek i u svemu, kad smo sami sa sobom i kad igramo neke "individualne utakmice". Bismo li bili bolji? Vjerojatno. No najvažnije je da ustrajemo i da se borimo, da nas netko vodi i vjeruje u nas kako bismo i kada ostanemo sami sa sobom kako u utakmici, a tako i u životu, znali kako i kada dodati loptu suigraču i ne biti sebični, skočiti za loptom iako smo niži, ne napraviti korake ili izgubiti loptu i prepustiti igru protivniku, zauzeti stav u obrani i obraniti svoj koš, presresti ili ukrasti loptu protivniku i preuzeti inicijativu. Važno je znati preuzeti i odgovornost i gađati za 1, 2 ili 3 poena i unatoč promašajima koji se događaju i dogodit će se. Važno je trenirati, voljeti i ne odustati. 

Hvala košarci na životnim lekcijama. Hvala treneru i učitelju na strpljenju i velikoj volji u radu s nama. Hvala našim roditeljima i navijačima na podršci i velikim očekivanjima. Pozivamo vas i vjerujemo da ćete i dogodine biti s nama!

Ana Domić Tunguz